Ne propustite
DNEVNIK: Kako sam doživio i preživio baraž (II. dio)

DNEVNIK: Kako sam doživio i preživio baraž (II. dio)

Spavanje ispruzenih nogu i sa pola tepsije maslenice u stomaku mi je prijalo, budim se nezapamceno naspavan. Doduse, vec je skoro deset ujutro sto znaci da sam spavao skoro dvanaest sati, bilo bi cudo da sam se i ovog jutra probudio mrzovoljan. Pokret ka Zenici je planiran oko tri. Ko ce to docekati.. U Zenicu ...

Review Overview

User Rating: 4.65 ( 1 votes)
0

Spavanje ispruzenih nogu i sa pola tepsije maslenice u stomaku mi je prijalo, budim se nezapamceno naspavan. Doduse, vec je skoro deset ujutro sto znaci da sam spavao skoro dvanaest sati, bilo bi cudo da sam se i ovog jutra probudio mrzovoljan. Pokret ka Zenici je planiran oko tri. Ko ce to docekati.. U Zenicu ce i dugo nevidjena ekipa iz Visokog, oni su generalno gledano, garant dobrog stimunga uoci tekme. Dorucak, Reja donio svega. Pet-sest vrsta suhomesnatih proizvoda, sve domaca proizvodnja. Kontam kako bi dobro bilo kad bi “Bajra” dobio licencu za izvoz u EU, zgrnuo bi kamion para u startu. Kontam i onu misao koja me godinama kopka, kako bi dobro bilo da je neko od Izetbegovica ulozio pare u Perutninu Ptuj i kupio je od slovenaca. Njih i Argetu. Zamisli da je to uradjeno tamo nekad 1998. Do sada bi i Hiltonov lanac hotela imao i jedno i drugo u ponudi za dorucak a Bosna bi bila k’o… Ne znam kako bi bila al’ bi bila naprednija. Uglavnom, “Lovacka” pasteta, domaci jogurt, frisak kruh, sudzuk, salame, dimljeni sir.. Jedi Ismete, ne znas ka’s opet..

Reja i Aida obilaze familiju, zavrsavaju sta su trebali zavrsiti. Meni dan nikako da prodje, pokusavam ga potrositi na sve moguce nacine ali dzaba, ne ide. Nekako docekasmo tri sata. Pokret. S nama ce i Edo, sin Rejinog brata i samim tim amidzic moje supruge. On je policajac u manjem entitetu. Valja ce nam, ispostavice se.

Krecemo oko tri, prvi stop na benzinskoj pumpi u Doboju. Kacim se na wi-fi da vidim da nisam sta propustio u zadnjih 10-ak minuta kako smo od kuce krenuli. Momak od tridesetak ljeta prilazi bojazljivo autu, vidim hoce nesto. Otvaram prozor. “Dobar dan, vidim njemacke tablice pa rekoh da vidim da li ste zainteresovani da kupite parfema.” “Nisu njemacke tablice”, odgovaram ne skidajuci pogled s telefona. “Mi smo SIPA”, govorim. On gleda u nevjereci, “Kako nisu njemacke?” “Idi vidi ponovo”, rekoh. Ode ispred auta, trznu se kad skonta da nisu njemacke ali vidi da nisu ni policijske. Vraca se polusiguran u ono sto je upravo vidio. U tom se Edo sa zadnjeg sjedista javlja. “Mikicu, nemoj nas, prodji nas se.” Trgovacki putnik se trznu, spusta glavu da vidi ko to sjedi pozada a da mu zna ime. Ugleda Edu s kojim je ranije imao iskustva. “Oo ddd-obar dan, ma nista ja nesto pogrijesio, nemojte sta zamjeriti”, skonta prodavac parfema da mu nije bas najpametnija ideja na svijetu da nudi ukradene parfeme autu u kojem se vozi drug milicioner. Eto Aide i Reje i put se lagano nastavlja. Ali avaj…

BiHpolicija

Izlazak iz jednog entiteta u drugi kao i uvijek je oznacen policijskom patrolom. Dzankiju na pumpi smo uspjeli prodati pricu da smo SIPA, ovima ne vrijedi ni pokusati. Lizalo, stani. Svezan, uredna brzina, ne mogu mi nista. Dobar dan, dobar dan. Vozacka i saobracajna na gotovs, nije stigao ni upitati vec je sve tu. Mozete li malo izaci? Mogu, nije problem i vec kontam kako da izvucem “cenera” iz dzepa koji mi je ostao uklijesten izmedju dvije “cvaje”. Kakav danak neiskustvu.. Kuda? Na tekmu. Jel’ vase auto? Nije, Rejino je. Imate kaznu od prosle godine, kolegica nasla u bazi podataka. Radar vas uslikao u Sijama 28.07. Okej, sad cemo zovnuti Reju. Ne stigosmo se ni okrenuti Reja je vec proturio glavu kroz vrata i vice “jel’ to za ono u Sijama?” Posteni Reja, odma’ priznade time zatvorivsi vrata mogucem izbjegavanju placanja ili barem nagodbi. “Eto vidis kako Reja vec zna sta je,” govori policajac i smije se. Reja da se uklopi u veselu atmosferu pokusava i mene zavaliti. “Znas, to je onda bilo kad je i nas i vas uslikalo, sjecas se?” Drug drot se uozbilji. “A da i tebe pregledamo? Koji ti je registarski broj?” “Ne mogu se bas nesto sjetiti sada”, govorim mu polu u sali polu u zbilji. Helem, sve se zavrsava sa naplatom od 40 maraka, ako se uplati u roku od osam dana onda je 20. Sezonska akcija “Daj sta das”..

Idemo dalje bez vecih problema sve do Zepca. Javili su nam ranije da su veliki zastoji tu zbog radova na putu, ceka se i do sat vremena. Ispravno, sve stima, pred Zepcom kolona. Cetiri na sat se vozi i to kad se vozi. Vecinom se stoji. Naoruzani smo strpljenjem, nema nam druge. Nakon nekih pola sata krecemo malo brze. Shvatismo da nije do radova na putu. Kamion maslinaste boje u jarku. Policija tu. Mrtvacka kola koja maloprije toga prestigose kolonu su takodjer tu. Par cipela na cesti. Uzas. Trnci me prolaze, ne daj Boze nikome.

Nakon petnaestak minuta voznje opet guzva. To je valjda to o cemu su nam pricali. Gradi se neki most pa se ide zaobilaznim putem. Taj zaobilani je fakat za zaobici, ne preporucujem ga nikome ali sta ces, tu si gdje jesi, vozi i ne roncaj previse. Kad smo dosli do kraja zaobilaznice slika vrijedna pomena. Radnici na mostu su nacickali sedam-osam drzavnih zastava na radno mjesto dajuci tako podrsku multi-milionerima koji ce za koji sat da predstavljaju njihovu zemlju. Nastavljamo. Prestize nas i kunte i mate. Svi zure negdje, valjda poslovni ljudi, petak je poslijepodne, vrijeme je novac, novac je vrijeme. Ima i onih sto ne zure. Vidjeli smo usput najmanje desetak kombija sa navijacima kako stoje pored ceste. Otvorena vrata kombija valjda da bi se muzika cula, njih 5-6 ispred stoji sa pivom u ruci a jedan, on je valjda dezurni, cuci i raspiruje vatru na malom rostilju! Jebiga, ko kad se od Bosanske Krajine do Zenice putuje citav dan, ljudi se obezbjedili. Bolje rostilj nego se po pekarama hraniti i jesti suho, vazda bilo..

smece

Stizemo u Zenicu, vec je sumrak i magla se pocela spustati nad gradom smoga. Kod shopping centra nema vise mjesta za parking, parkiramo 500 metara dalje u dvoriste kod nekog privatnog poduzetnika koji parking u dvoristu sa nadzorom (nana na prozoru) naplacuje po pet maraka po autu. Super rjesenje, taman da se ne moramo misliti gdje cemo i sta cemo. Setnja do shopping centra, ulazimo. Prolazim pored kafica sa desne strane ulaza i sjetim se kako smo ja i Nizo tu sjedili i pregovarali sa vodjama Robijasa 2009. godine sa ciljem da se prestane sa medjusobnim sukobima. Iako se to sada cini nevjerovatnim za mnoge ali Zenica je godinama bila “najteze gostovanje” za BHF. Bila su to neka druga, ruznija vremena koja su, hvala Bogu, iza nas.

Nastavljamo pokretnim stepenicama gore na sprat, znam gdje je ekipa. Reja, Edo i Aida su sa mnom, Kafic ili pizzerija na spratu skroz desno je godinama mjesto okupljanja navijaca. Momci iz BiH, Austrije, Svicarske, Njemacke.. Nezgodno mi, neke poznajem, neke sam stigao zaboraviti, neke nikad prije nisam sreo. Vesela amosfera kao i uvijek. Nedugo zatim pridruzuje nam se alfa i omega Nogolopte, Haris. Akreditovan je za utakmicu, u frci je, sve bi da stigne zabiljeziti a istovremeno bi volio i sa nama sjesti. Stari mu je tu, upoznajemo se. Milina pricati s covjekom, toliko jednostavan i fin. Valjda kako su se u zadnja 24 sata kako sam u domovini sva nova poznanstva sastojala od kombinacije korumpiranih krkana, sitnih sanera i klosara, Harisov stari mi dodje kao ogromno osvjezenje. Preuzimamo karte, idemo za korteom. Reji godra pravo, Edi i Aidi isto. I meni je, fino ih vidjeti i cuti brate. Grmi Zenica. Imam utisak da je raji sa strane ovo dogadjaj ravan samoj utakmici, cujem cure kako govore momcima “Evo ih idu” i vidim ih kako se parkiraju na strateska mjesta da sto bolje vide korteo.

fanaticosi

Nakon kortea okrepljenje u jednom kaficu nekih tristo metara iza sjeverne tribine Bilinog. Tu je ekipa malo starija, drago mi ih ponovo vidjeti. Reja ih pozdravlja sa “Bona sera”, nalozio ga ja da fura da je zabar. A i jes’ bio pravi talijan, skockan u kasmirnom dzemperu i jakni prikladnijoj za modne piste nego za hladne zenicke veceri. Raja je dobro raspolozena, cuga se i prica se o svemu. Pricam im o iskustvima sa granice, neki se smiju, neki samo slijezu ramenima ko ono, tako ti je jebiga.. Na pet metara desno od nas policijsko auto, cuvaju nas valjda. Vidjeli obiljezja BHF-a na nekima pa eto, tu su reda radi. Ne smeta im ni sladunjavi miris zapaljenog dzointa koji je zapalio neki neodgovorni pojedinac, zapricali se ljudi..

Ulazimo na stadion 45 minuta prije pocetka. Stadion pun kao i uvijek, atmosfera domacinska. Ubi neka narodnjacko-patriotsko-navijacka iz zvucnika. Irci su desno od nas. Vidimo ih ali ih ne cujemo. Srecem masu dragih ljudi, fino mi na sjeveru Bilinog. Flashback iz 2009., nas 63 u kopu BHF-a, od toga najmanje desetak djevojaka. Napolju Robijasi nabrijani na kvadrat. Bilo je to protiv Armenije. Kako smo onda izasli iz Zenice zivi i zdravi ostace zagonetka jer da su znali koliko nas ima… Sad je druga prica, kop je ispunjen poprilicno, nekih mozda 700 Fanaticosa je tu. Gotivno stanje, nema niko da ga je “prenijelo”, da sere nesto. Nedostajalo mi je ovo, nisam bio na tekmi od Izraela u Haifi. Duga je godina.. Navijanje u prvom poluvremenu dosta dobro, u drugom nakon magle malo slabije jer tekma je izgubila svaki smisao, vidjeli smo jedva do centra. 1-1 i neizvjestan uzvrat u Dublinu za tri dana.

Zurimo sa stadiona, moramo za Tuzlu odmah jer let nam je u sest ujutro. Ipak ne moze bez frke, Securitas trazi odgovornog za transparent sa prekrizenim Ogijem. Onaj jedan visoki sa podocnjacima koji mi vise lici na nekog zbog koga ti treba Securitas nego na Securitas prednjaci. “Onaj zuti s bradicom, zapamtio sam ga ja”, kurcevito objasnjava kolegama koga ceka na izlazu. Stajemo pored izlaza, gledamo razvoj situacije. Nailazi u ocima onog s podocnjacima, “odgovorni” za trans. Vuce ga za rukav. Nismo ni mi sisali veslo, grupisali smo se kad smo ga culi sta prica i grupa od 40-ak momaka krece prema njima da vidi sta je problem. Vodje smiruju situaciju ali ipak dolazi do cimanja, izvlace se pendreci, pade par vaspitnih. Ne moze nasa stoka od murije bez belaja. Navodno, imaju naredjenje od saveza da Ogijev transparent ne smije biti unesen na stadion. Okrecem se oko sebe, najmanje 200 specijalaca je tu. Koga vi cuvate i od koga pobogu? Ne pamtim miroljubiviju tekmu u Zenici. Smiruje se situacija, idemo i mi.

Edo vozi, izlazimo iz Zenice i brzinom od nekih 40 km na sat stizemo u Restoran Dallas kod Doboja. Tamo je autobus Zmajeva Posavine, stoje i nesto se raspravljaju, cujem da je interna frka, spominje se kvorum, sjednica, nema ih, fali ih.. Jebiga drugovi, trazili ste eto vam.. Narucujemo cevape koji nam konobar servira u letu, ne zna kud ce prije pa u svom tom stresu zaboravlja na ljubaznost. Razumijem da mu gori pod nogama ali kad mi krempitu baci pred mene… Sreca mu je pa je krempita bila dobra k’o iz price, u protivnom bih ga bas ocrnio..

 

magla1_1384328324_670x0
Nastavljamo ka Tuzli kroz maglu koju si mogao nozem rezati. Katastrofa ziva, auta voze sa cetiri upaljena zmigavca od straha da ih kakav optimisticni vozac kamiona ne bi pregazio. I mi vozimo 40 na sat a kad ponekad uhvatimo ubrzanje, 60 na sat se cini kao da smo u Formuli 1. Let u sest ujutro. Daj Boze da poletimo na vakat. Stizemo nekako do aerodroma koji je naravno zatvoren. Tri je ujutro, otvaraju u cetiri. Ispred aerodroma je nekih 40-50 auta, cekaju i oni nesto. Ispostavice se da je avion koji je noc prije trebao sletiti odnekud iz Skandinavije sletio u Beograd. U Tuzlu nije mogao od magle i sad ovi sto su trebali kupiti te svoje prijatelje i rodbinu sto je bila u tom avionu cekaju autobus da stigne iz Beograda. Ulazimo u aerodromsku zgradu u cetiri. Sve nase face osim dvojice iraca. Jedan spava, drugi se natovario na wi-fi. Cinimo isto k’o i on. Citamo izjave, Mesa tvrdi da je tekma bila na rubu prekida jer se nista nije vidjelo ali da su irci insistirali da se nastavi. Neki portal javlja da je Ogi asistirao Dzeki kod gola. Gol jos nismo vidjeli.

Ulazimo u avion deset do sest. Avion je prilicno popunjen, irci sjedaju desno od nas. Dok smo cekali avion vidjese duksericu na meni i krenu prica. Rodjeni su i zive u Londonu, ocevi su irci pa samim tim i oni su. Prate Irsku gdje god stignu. Govore da bi vise voljeli da su izvukli Izrael nego nas jer nisu nikad bili tamo a imaju veliku zelju da odu ali kazu da je i Bosna dovoljno egzoticna da je pamte. Vecina irskih navijaca je bila u Sarajevu i busevima je stigla na sat i po prije tekme. Njih dvojica su zujali po Zenici dva dana, pili i druzili se sa lokalnim stanovnistvom. Fino im bilo, nije ih niko dir’o. Smjeskam se, drago mi cuti da nisu imali neugodnosti. Pricamo o tekmi odnosno o prvom poluvremenu jer ni oni nisu vidjeli nista u drugom. Zezam ih, kazem im da su bili kao kad gledas tv i stisnes “Mute” na daljinskom, vidio sam ih ali ih nisam cuo. Obecavaju mi pakao u Dublinu, kazu bice tamo druga prica. I bila je.

Avion uzima zalet u 06:02. Ispred mene dva momka iz Svedske u BHF duksericama ali crnim. Takve nisam prije vidio i pitam ih gdje su ih uzeli. Regularni momci skroz, jedan iz Bosanskog Broda, drugi iz Visegrada. Bili na jugu Bilinog, zale se da su ih neki cudno gledali. Objasnjavam im da je mozda do dukserica, da je tamo pet-sest razlicitih grupa kojima sigurno nije u interesu da se pojavi jos jedna na “njihovoj” tribini. Pokusavam im objasniti svu glupost i kompleksnost ovog naseg fenomena sa deset razlicitih navijackih grupa koje prate nasu reprezentaciju i u pola tog svog izlaganja skontam koliko to sve apsurdno zvuci. Hajde dobro je, nisu oni bili umjesani u frku na jugu o kojoj su pisali pojedini mediji. Pricu nam prekida pilot. Nista od polijetanja, magla je prejebena. Nazad gdje smo i bili ali niko ne moze iz aviona. Prolazi sat, dva. Zaspao sam. Nisam spavao skoro 24 sata a i adrenalin nakon tekme me je popustio. Budim se nakon slijetanja, cetiri sata poslije. U “Sveckoj” nema magle, cak je i suncano. Stizemo cetiri sata kasnije od planiranog, autobus koji nas je trebao odvesti do kuce je davno otisao. Helem, kuci stizemo u devet navece. Ljubim zenu i djecu kao da su mi najrodjeniji. :) Djeci draze sto vide tetku odnosno onoj starijoj. Mladja jos uvijek zna cijeniti privjesak kupljen na aerodromu koji je dobila na poklon. Prva etapa okoncana, tusiranje, spavanje i ustajanje u pola sest, valja u Dublin po plasman na EP..

Nastav’ce se…