Ne propustite
FK “BORAC” BANJA LUKA – OD PONOSA DO PONORA…

FK “BORAC” BANJA LUKA – OD PONOSA DO PONORA…

“DOK ZELENI VRBAS BANJA LUKOM TECE
BORAC, BORAC, BORAC ZIVJECE…
SEHER BANJA LUKOM NEK’ SE PJESMA CUJE
BORAC, BORAC, NEKA ODJEKUJE…”
(Dio teksta originalne himne FK “Borac” Banja Luka)

Odavno za Banja Luku ne mozemo reci da je seher, a izgleda da ni Vrbas vise nije zelen. Ili to nije popularno biti. Zelen. Kao sto je sve manje popularno biti “Borcevac”. Nekada ponos Banja Luke, Bosanke Krajine, Bosne i Hercegovine i cijele bivse Jugoslavije, danas prolazi kroz najteze dane u svojoj istoriji. U totalnoj agoniji, na pragu ispadanja iz ionako lose Premijer Lige BiH, po nekima, i pred raspadom kluba. Iako nisam upucen, niti zelim biti, u sve detalje u i oko kluba, kao dijete Borca, kao pionir, kadet i junior, sa ko zna kolikim brojem meceva i treninga sa svetim Borcevim grbom na dresu, i ujedno kao vjerni navijac, Lesinar, Vultures, sa ko zna koliko hiljada predjenih kilometara uz svoj klub, kao svjedok osvajanja Kupa Marsala Tita u Beogradu 1988.godine, kao svjedok povratka Borca u 1. ligu nakon velicanstvene pobjede nad Proleterom, kao dijete Banja Luke, UZIMAM SEBI ZA PRAVO da iznesem svoje vidjenje nastale situacije.

Pisem svojim perom, pisem ovdje, na mom mjestu, gdje ne mozete smaketi i izbrisati moje komentare. Jer vas boli istina. Jer niste i ne zelite prihvatiti istinu. Pricate danas o slabim igracima, slabim trenerima. Kao da su oni uzrok Borceve propasti. Ovo sto danas vidite je samo rezultat dugogodisnjeg unistavanja kluba. Unistavanja koje je pocelo jos od onih najtezih, predratnih dana, kada se Borac, kao i skoro sve u Banja Luci, koristi u politicke svrhe. Politicke ciljeve tadasnjih srpskih nacionalista. Borac jos krajem 1991. pocinje polako gubiti epitet “ponosa Bosanske Krajine” i sve vise se prisvaja kao “srpski klub”. Iz pouzdanih izvora, ociju, usta i usiju, odgovorno tvrdim kako su vec tada “muslimani i hrvati postali nepozeljni u klubu”. Pjevanje cetnickih pjesama od strane ljudi, legendi banjaluckog fudbala, ljudi koji su nas godinama trenirali, potvrdjeno je sa vise strana.

Taj zagrizeni nacionalizam najbolje se vidi u izmjeni originalnog teksta Borceve himne (vidi pocetak ovog teksta), gdje se mijenjaju samo dvije rijeci. Koje? SEHER i ZELENI (umjesto “Seher Banja Lukom nek’ se pjesma cuje” ubacuju se rijeci “Cijelom Krajinom nek’ se pjesma cuje””, a umjesto stiha “Dok zeleni Vrbas Banja Lukom tece” pjeva se “Sve dok Vrbas Banja Lukom tece”!) Da ne govorimo o mjenjanju grba u cirilicu. I tako sve do danas, sve ove godine. Jos uvijek postoji ta skrivena zelja da Borac igra u prvenstvu Srbije, a ne BiH. Ponekad se u rukovodstvo kluba, vjerovatno zbog ljepse slike, ubaci koja marioneta, ali…

Borac je i dalje srpski klub. I sto je najgore, klub bez Srba koji iskreno vole Borac. Srba (kad tako moram naglasavati, a moram zbog konteksta i problematike cijele price) koji su svojim igrama, navijanjem i raznim drugim angazovanjima ucestvovali u stvaranju slave i popularnosti ovog kluba. Kluba koji je nekad bio voljen ne samo u B.Luci, vec i u Zenici, Mostaru, Beogradu, Nisu, Skoplju… A danas ga ne vole ni njegovi banjalucani. Ni oni stari, a ni ovi novopeceni. Cinjenica je da Borac ima najvecu dijasporu. Mocnu dijasporu. Dijasporu koja bi u normalnim uslovima cinila i temelj ekonomske neovisnosti ovog kluba. Ali ne ova dijaspora. Jer to nije njihov Borac. Niti ce ikada biti ovakav kakav je. Nece se nikada u Stockholmu, Örebro, Berlinu, Melburnu, praviti “Crveno-plave noci”. Nikad! Barem ne od ove dijaspore. Ne sve dok ovaj klub iskoristavaju razni sitnicari, lazni menadzeri, ljudi koji kroz Borac samo zele ostvariti vlastitu korist. Sve dok ovi sto se danas nazivaju Vulturesima i dalje spominju noz i zicu.

Borac je kroz svoju dugu istoriju ispadao vise puta iz najviseg ranga. I vracao se. I opet ispadao. l uvijek ponosno, uzdignutog cela. I uvijek je iza sebe imao brigade vatrenih i odanih navijaca. Ne samo svojih banjalucana. Kao “mali, ponosni klub” uvijek je ubirao simpatije, ma gdje nastupao. Ali to je istorija. Ovo danas je stvarnost i agonija. Agonija koju sam naslutio jos onog dana, kada sam se nakon punih 16 godina (16!), te 2008.godine prvi puta vratio u moju Banja Luku. I gdje sam prvo otisao? Otisao sam da vidim Gradski stadion. Da vidim hram moje mladosti, moj drugi dom. Da vidim onaj istroseni pomocni teren, na kojem smo srce ostavljali. Sa kojeg su mnoge gostujuce ekipe otisle pognute glave. I sta sam vidio? Vidio sam veliku zgradu. I vidio sam parking. Vidio sam svoju asfaltiranu mladost. Shvatio sam da ce ostati samo sjecanja. I nisam se zadrzao dugo. Otisao sam i nisam se vise vracao. To, definitivno, nije vise moj klub. To nisu moji ljudi. To nisu moji navijaci.

Zato ne krivite ove momke sto danas igraju. Nisu oni krivi sto ne znaju. Nisu oni krivi sto je Borac takav kakav jeste. Nisu oni krivi sto ne znaju ko je Abid Kovacevic. Da ne nabrajam sad sve Borceve velikane. I jedne, i druge, i trece. Tada su bili JEDNO. I tada je bio BORAC. Ovo danas nije ni blijeda sjenka. Ovo danas je losa kopija necega sto je vrijedilo. Necega sto, i pored svega, nosimo jos uvijek u sebi i o cemu ponosno pricamo.
A Vrbas i dalje Banja Lukom tece. U istom pravcu. Od Sehera, ka Gradskom mostu, pa dalje Veneciji i Rebrovcu. I jos uvijek je zelen…

Jasmin Kobašlić Kobas foto.

Za nogolopta.com: Jasmin Kobašlić Koba