Ne propustite
DNEVNIK: Kako sam doživio i preživio baraž (III. dio)

DNEVNIK: Kako sam doživio i preživio baraž (III. dio)

Sat zvoni, vrijeme je za pokret a ni leg’o nisam kako treba. Transport do aerodroma, ovaj put idem bez Reje ali opet nas je troje, Aida a i moja cijenjena ljepsa polovina su tu, Dublin ipak ima malo vise za ponuditi od Zenice..

Od SveCke do Dublina smo letili preko Varsave. Ne znam kako i ne znam zasto ali znam da sam morao otvoriti “Atlas” da bih pokusao shvatiti logiku u tome svemu. Nisam je shvatio. Letili smo znaci prvo istocno (desno) pa onda nazad, preko iste one SveCke iz koje smo poletili, za Dublin koji je skroz zapadno ili ti ga lijevo. Nije bitno, i u Poljskoj imaju hladno pivo i klimav wi-fi a imali smo i drustvo, jedan poznanik je, bas kao i ja, osim rucnog prtljaga poveo sa sobom dvije zene. Dok su zene pile pivo i lakirale nokte diskutujuci frizure i druge zivotno bitne stvari, nas dvojica smo se samo blijedo gledali, svaki za svojim stolom vidno nezainteresovani za desavanja oko nas. Mislim da bi moj cijenjeni kolega i dopisnik iz Brazila CR za ovu scenu udario hashtag #DajesamodobacitidoDublina..

pivo

Pivce za zivce..

Slijetanje u Dublin, taksi sa aerodroma i pricljivi i ljubazni taksista, lik od pet banki i nekih 120 kila. Pricamo o utakmici, nasem i njihovom nacionalizmu, krizi u Irskoj.. O krizi u Bosni nismo jer bi mu imao toliko stvari za ispricati da bi se i do sad vozali.. Zali se dobri drajver sto im omladina seli iz zemlje, kaze odose gdje ih cijene i gdje im porezi nisu izmedju 42% i 50%. Dolaze im zato poljaci, kaze Ryanair je zgrnuo brdo para na liniji Varsava – Dublin. Poljski gastarbajteri rade od ponedjeljka do petka i onda vikendom zahvaljujuci Ryanair-u lete u domovinu gdje ulozene pare trose u zidanje kuce, zalijevanje ploce, kupovinu novog tranzistora i druge blagodeti komercijalizma koji im je zamjenio komunizam. Malo smo i o utakmici pricali, kaze nije nista vidio na tv-u a ovu sutra nece gledati jer radi. “Workers gotta work.”

 

klopa

Birtija kod Donelly-ja…

Hotel. Ekipa iz Austrije je vec tu, srecem meni dragog Krajisnika Asmira s kojim sam drugovao godinu ranije u Velsu a ispostavice se i nekoliko godina ranije u Zenici samo sto sam ja to uspio zaboraviti. Stid me bude pocesto ali gubim ljude i dogadjaje iz glave, potiscu ih neki novi dogadjaji i neka nova lica. Zato pisem jer sramota je zaboravljati neke fine ljude. Sto je najgore, one koje bi insan volio zaboraviti oni su vazda tu negdje u podsvijesti i jebu li jebu. Da je njih se kako kutarisati. Spremanje, izlazak, prvo vecera sa damama, red je da ih se pripazi jer znam sta ce poslije da bude. Ekipa slomi porukama, “Tu smo, hajde”, ja ko na iglama ali savladao sam nekako taj neki stejk uz “Red Ale” sto mi ga mladjahna konobarica preporuci. Idemo dalje, raja se rasula po najskupljem dijelu grada, “Temple bar” i kafane oko njega. I ona dva mala gmaza na aerodromu i taksista mi rekose da ako hoces da sretnes irce, ne idi u Temple bar. “Tourist trap”, zamka za turiste. Ma jebe mi se, mislim se, nisam ni dosao da se s vama druzim, samo da je vidjeti ekipu pa makar to bilo i na koridi..

cosak

Kafana na cosku..

 

Najmanje sto ljudi u kafani koje znam, ma sta znam, ljudi koje volim. Pozdravljanje, zagrljaji, zajebancija. Zenama malo dosadno ali me trpe. Sat, sat i po se tu guzeljamo u guzvi u “basti” tog kafica smjestenog na cosku sto mu ne zapamtih ime. Idemo u Temple bar, tamo je jos raje. Ulazimo odnosno probijamo se nekako, kafana puna ko sibica. Bosanaca i Hercegovaca 90%. Atmosfera domaca. Sretoh po prvi put rodjaka koji mi se na slikama ucinio manjim nego sto jeste. Ispostavilo se da je lik najmanje dvanuladva, sve mi nezgodno s njim pricati, nisam navik’o da ima i vecih konja od mene u nasoj ergeli. Fin momak, od skoro u BHF-u, zivi u Holandiji. Poslije njega naletim i na Alju Corleonea, lik dvanulapet. S njim pricam sjedeci jer ne mogu vise da gledam u nebo. Kao i uvijek obecavam i zakazujem nekih deset kafa i sastanaka sutra misleci da ce sutrasnji dan trajati najmanje 96 sati. A nece.

 

temple bar

Temple bar – mjesto zlocina

Setnja do hotela, masa nasih ljudi zuji gradom, derneci i uziva u blagodetima ove metropole. Fino ih vidjeti a i meni drago, kakvi god da smo neka nas, jebiga, nisu ni drugi nista bolji od nas. Usput pokusavam odgonetnuti odakle je ko po nacinu na koji prica, prepoznajem nekog iz Bijeljine (“bo” umjesto “ba” ili “bolan”), Hercegovine (“braaaatoo”), istocne Bosne (“eno cukaa”) i naravno moje Krajine (“Pa ‘dje si dosad jebotisvojutromajku”).. Ima i svedjana i nijemaca u nasim dresovima ali njihovih dijalektima se nisam bavio..

 

Jutro na dan tekme pocinje na najgori moguci nacin. Tetka iz Bosne mi javlja da joj je muz, moj tetak Muharem, umro. Zovem je, ne javlja se. Zovem tetkinu kcerku koja zivi u Svedskoj odnosno njenog muza. Kaze sinoc pricali preko Skype-a i.. Da ne idem u detalje, tetak je preminuo od srcanog udara a moja rodica i zet su citav taj jezivi prizor gledali preko Skype-a jer ona nije dala da se ugasi. U soku sam. Ljudi umiru oko nas svaki dan i svaki odlazak nekog dragog mi tesko pada jer sa odlaskom te osobe odlazi i dio moga svijeta. Zao mi mog malog Sulejmana, trinaest mu godina. I sam sam ostao bez oca u tim godinama. Tjesi mi tetkina zivotna snaga, znam da je veliki borac, cetvoro djece je izvela na pravi put u jako teskim uslovima. Supruga me grli, tjesi. E jbm te zivote..

Noc prije utakmice sam se dvoumio da li da idem u kop ili u novinarsku lozu. Ipak smo po prvi put dobili akreditaciju za jednu gostujucu utakmicu, sramota bi bilo da odgovorni iz Nogometnog saveza vide da je nismo ni podigli. Ipak, kad vidjeh onu razularenu bandu koju smatram svojom odlucih da idem da navijam medjutim nakon svega sto se desilo ovog jutra, izabrah da idem medju novinare. Sramota bi me bilo da stanem u kop medju navijace a da ne navijam svih 90 minuta a znam da nisam ni u srcu ni u glavi cist sa sobom.

Idemo u grad da pojedemo nesto, sutimo dok hodamo a vjetar – mladji brat bure i orkana, nam siba lica. Isto k’o da smo u Chicagu, jes’ da nisam nikad bio tamo ali kazu da i tamo puse. Nakon klope se rastajemo, takav je dogovor bio, one ce malo da obidju dio grada poznat po shoppingu a ja cu medju raju. Pase mi setnja gradom u kojem sam bio jednom prije osam godina, zalazim u neke ulice kroz koje su nas vodile nase kolege socijalni radnici iz Irske i koji nam rekose da se ove ulice ne preporucuju za setnju nakon sto padne mrak. Po danu su to sasvim obicne ulice sa malenim kineskim radnjama, turskim kebab-restoranima, prodavnicama sa robom iz Poljske i Rusije..  Nakon sat vremena stizem pred Temple bar odnosno bazu, sve je vec puno nase raje a jos nije ni podne. Cini mi se da neki nisu ni isli kuci..

 

Nedugo zatim stize Sasa Ibrulj, novinar, Hercegovac i samim tim i ters deluxe. Sa njim je Emir, decko iz Tuzle koji je napravio sjajnu karijeru u Svedskoj i koji je danas jedno jako popularno ime u svijetu sportskih medija. Obojica regularni likovi skroz, bez ikakvih naznak kurcenja koje inace idu u opis pojedinih bh. novinara koje sam imao (ne)srecu da sretnem i u Dublinu i ranije. Prije nego sto njih sretoh, sretoh i Igora Kristica, komentatora BHT-a kojeg raja obozava da mrzi. Ne znam, mene je kupio onda kada smo na Parkenu dobili Dansku sa 2-0, “Baljic. Otvara se Barbarez, vidio je to Baljic…” Za one koji nisu bili tu taj dan i koji nisu kao ja gledali tu utakmicu u reprizi sve dok VHS-kasetu sa tekmom stara nije greskom presnimila, sigurno da te recenice ne znace Bog zna sta ali meni je znacila i znaci a izgovorio ih je upravo Igor. Zato valjda ima i kredita kod mene, ne blatim ga nikad pa ni onda kada su njega i Muhameda Konjica mnogobrojni vrsni poznavaoci materije smatrali totalnim promasajima. U mom svijetu radije Igor nego naprimjer Marijan koji je sigurno veliki znalac ali meni treba komentator a ne navijac da mi prenosi tekme, navijati znam i sam..

Helem, da se vratim Sasi i Emiru. Dogovor je bio da cemo do grada na klopu odnosno da cemo otici da probamo cevape u Dublinu. Neki nas lik ima cevabdzinicu pa hajde eto, narodna izreka kaze “Ako nisi jeo cevape u Dublinu kao da nisi ni bio tamo”.. Setnja do cevabdzinice je trajala nekih 12 minuta, u tih 12 minuta Sasa se pretvorio u Brazilca, postao je Tersinho. “Kol’ko ima jos bola?” i “‘dje nas ovo vodis bola?” sam cuo nekih 18 puta u tih jedva malo jace od deset minuta setnje. Sa nama je i Omer, jos jedan Hercegovac i moj veliki prijatelj. Omer se samo smjeska, volio bi i on znati jel’ daleko ali nece da dodatno zakuhava. Uglavnom, ne pojedosmo cevape nego zavrsismo na nekoh “chicketin” u KFC-u. Kazu, u cevabdzinici hem guzva, hem mu nestalo lepinja.. Nespreman gazda, nije ocekivao toliku najezdu..

Nazad pred “bazu”, tamo je dogovor da se sretnem sa zenama. Kao sto je i bilo ocekivano sebi nisu nista kupile ali su zato kupile djeci. Standard. Pred Temple-om su sada svi koje znam i koji mi nesto znace jer sletio je i avion iz Kopenhagena. U njemu je ekipa sa kojom sam godinama dijelio i dijelim dobro i zlo samo sto je sada tu i podmladak. Tu je moj Miran sa porodicom, Maliku je dvije godine i nije previse zainteresovan za guzvu u koju je upao, okice mu se sklapaju od umora. Alija je poveo i svoja tri malca, jedan drugom od uha do uha. Kito, Dzeno, Hari.. Ovaj put solo, bez svojih “dzemata”. Svi su u elementu osim mene. Ne govorim im nista. Neka ih, nek’ uzivaju. Pitam se kako cu ja veceras mimo njih? Jebem te zivote, da te jebem.
Zurimo u hotel, vec je 16.20 a korteo krece u 17. Da mi je da barem idem s njima do stadiona kad vec necu u kop. Klasika, mail koji sam trebao ispisati da bih dobio akreditaciju me handri, gubim tu dobrih pola sata. Vec je 17.15 kad krecemo iz hotela..

 

mail

A mail nece pa nece..

Nazad pred Temple, nema skoro nikog poznatog, korteo je vec otisao. Ostala je samo ekipa iz Gislaveda, gradica u kojem sam zivio skoro tri godine pocetkom ovog stoljeca. Evociramo uspomene, pricamo o sadasnjosti. Teme su neke druge nego sto su bile prije, sad je prica o djeci, pelenama, nespavanju, prvim osmjesima, zubicima, koracima.. Fino mi i sa njima, najradije ne bih nigdje odatle. Sasa je unutra, upoznaje me s neka dva lika, jedan od njih je, ispostavice se, prvak Irske u brzom hodanju. Strkljav sa frizurom Steve McManamana. Onaj drugi mi se ucini malo garaviji, ispostavice se da se zove Miguel sto samo potvrdi da je nekakav “nas”.. Kaze Sasa s njima cemo do stadiona, oni znaju gdje i sta. Strkljavi kaze “15 minutes” pjeske do tamo. Hajde, moze..

 

mcmanaman

Satr’o si nas McManamane brate..

Pozdravljam se sa ekipom iz Gislaveda, oni ce podmornicom ili podzemnom, nisu ni oni sigurni. Mi krecemo pjeske na trening. Niste pogresno procitali, trening. Onaj strkljavi gmaz nas je “satrao” tempom. Do stadiona je bilo, brat bratu, najmanje deset kilometara a Strkljavi nas je natjerao da tu dionicu predjemo za dva’est minuta! Slomio nas je! Ubitacni tempo je ucinio svoje, ne sjecam se uopste o cemu smo pricali usput ali znam da je ona moja setnja nekoliko sati ranije bila “pussy smoke” za ovaj Igmanski mars na koji nas je natjerao nas domacin..
Nastav’ce se…