Ne propustite
DNEVNIK: Kako sam doživio i preživio baraž (IV. i zadnji dio)

DNEVNIK: Kako sam doživio i preživio baraž (IV. i zadnji dio)

Stizemo na stadion koji izgleda kao da se svemirski brod spustio u mahalu. Okolo je naselje poput, sta ja znam, Donje Puharske u Prijedoru, i zamisli da neko u ulicu Mise Jazbeca spusti stadion sa preko 50 000 mjesta. Nije bas najbolje poredjenje? Okej, zamislite da umjesto Bilinog polja nikne stadion za 50 000 gledalaca. Svemirski brod drugari. Zene su otisle na tribinu sa navijacima, ja nastavljam sa Sasom, Emirom i onom dvojicom sto im prija “lagana” setnja Dublinom ove novembarske veceri. Ulazimo bez problema, prvi put sam na tekmi repke a da me ne pretresaju. Na tri metra od kapije sam digao ruke znajuci kakva je redovna procedura medjutim nista, izbaci akreditaciju i ulazi. Ni redarima nisam bio jasan.

 

aviva
U press-centru guzva. Nasi novinari, foto-reporteri, pisani i elektronski mediji. Neke poznajem, neke prepoznajem, neke samo po incijalima znam. Neki su poslovno kurceviti, klimaju glavom ili se pravo kao da te nema, neki su prijatni, prilaze i pozdravljaju se, pricamo o svemu pomalo. Prvih jedanaest je potvrdjeno, opet smo pogodili! (E’o vidi ovdje) 

 

akreditacija
Izlazimo iz press-centra da se zaputimo ka tribini gdje cemo biti smjesteni, drzim se Sase k’o pijan plota jer prvi put sam tu, ne bih da privucem pogresnu vrstu paznje na sebe. Emir se zaputio ka lozi, on je ovdje privatno, ne radi. Ulazimo u lift za 50 osoba, novinari iz Velike Britanije i BiH na putu ka radnom mjestu. Vozac lifta, prikladno obucen u crno odijelo i kravatu, pritisce dugme sa toliko dostojanstva kao da su dali u ruke da vozi prvi ikad napravljen Space shuttle. Zezamo se na njegov racun dok se ugodno vozimo na sesti sprat ovog ogromnog stadiona. Zaboravih spomenuti dvije stvari prije nego sto smo krenuli u lift, prva je bila ta da na Aviva stadion se moze doci i vozom/podzemnom, stadion ima svoju stanicu i znaci bukvalno mi kad smo ulazili na stadion iznad glava nam je protutnjalo nesto. To nesto, ispostavice se, je bio taj voz. A druga stvar je bila jasna poruka jednog “iskusnijeg kolege” kad smo se rastajali jer njemu se nije zurilo na radno mjesto. Kaze co’ek “Nemoj previse lajati” valjda misleci na neke odredjene tekstove koje smo ranije objavljivali na nogolopti a koji su bili, uslovno receno, necenzurisani. Samo ga pogledah, nemadoh Bog zna sta reci na to. Ocigledno da se ne poznajemo dovljno dobro..

I stigosmo na sesti sprat pa onda nas redar uputi jos dva’es’ metara u nebo uz strme stepenice. Srecem Anders Svenssona, rekordera po broju nastupa u dresu Svedske i do prije mjesec dana nogometasa Elfsborga. Anders je cetiri godine stariji od mene, ja sam bio junior kada je on vec igrao uveliko za prvi tim ali je uvijek bio korektan, nije par’o nos nebom. Radi prenos za svedsku televiziju. On je u prvom safu. Mi nastavljamo uzbrdo. Instalacija opreme, problemi sa strujom, nemam adapter za one njihove glupe trozube uticnice. Zivciram se, kontam nit’ sam u kopu, nit’ mogu sta ovdje raditi, sta ce reci ovi oko mene? Dos’o guzovace da gleda tekmu. Da bih ustedio bateriju od laptopa pisem prve raporte preko telefona, saljem slike na Fb-grupu, slikam tribinu s nasim navijacima, zagrijavanje.. Sve iz pticje perspektive. Pokusavam razaznati gdje su mi zene, ne uspjevam..

 

sneba2
Helem, tekma treba da pocne, minuta sutnje. Dok sam se probijao kroz maglu od Zenice do Tuzle nekim idiotima je bila furka da pucaju po ljudima i da se dizu u zrak u centru Pariza. Ne pada mi na pamet ulaziti u razloge njihovog cina niti traziti opravdanja za ovo ili ono jer onda mogu komotno staviti tacku na ovaj dnevnik. Uglavnom, 130 i jedno-dvoje mrtvih, masa ranjenih je bilans njihovog povoda i sad je u njihovu pocast minuta sutnje. Prvih 6-7 sekundi nije bilo skroz tiho pa je uslijedilo ono klasicno “Pssssssttt” da bi onda fakat zavladao totalni muk. I onda… “KURDISTAN!”

Odjeknu stadionom k’o bomba. Reakcija negodovanja ljudi oko nas. “PALESTINA” “PALESTINA” “PALESTINA” u razmaku od nekoliko sekundi.. Minuta sutnje gubi smisao, irci zvizde, smatrajuci ovaj potez provokacijom. Atmosfera naelektrisana. Pojedini novinari komentarisu, jedan gleda u mene, ceka moju reakciju. Sutim, ignorisem ga. Sta da kazem? Cijela drzava nam u banani a ovi dole sto to vicu nisu uzrok toga nego posljedica. Ipak sutim. Himna jedna pa druga. BHF razvija koreografiju koja velica sinove domovine, Huseina kapetana i Kulina bana. Bravo! Neka malo historije, treba nam kako bi znali kakvu buducnost hocemo. Irska himna, pjeva cijeli stadion. Irci jedva cekaju da tekma krene, osjete da mogu do pobjede. Ispostavice se da su bili u pravu.

 

bhf1
Tekmu je vecina posjetilaca ovog sajta gledala pa da vas ne davim detaljima i pojedinacnim ocjenama nasih igraca jer se i onako necemo sloziti. A i kako bi kada su irski novinari koji su sjedili pet metara ispod nas prosudili da je Haris Medunjanin bio nas najbolji igrac dok su ga mnogi nasi smatrali promasajem veceri. Ja sam naprimjer bio relativno zadovoljan ucinkom Edina Cocalica smatrajuci da je odigrao onoliko koliko mu je veceras uzasno losa zadnja linija dozvoljavala. Spahic je bio zreo za izmjene dok je Besic na zalost bio nezreo za ulaska u igru. Misljenja sam da izmjena Cocalic-Besic nije donijela zeljeni efekat ali dobro, kao sto rekoh svi smo mi ovu utakmicu razlicito dozivljeli ovisno od onog sta smo htjeli da vidimo..

 

enac

Navijanje s nase tribine ne prestaje, “momci u crnim majicama” su nazalost jedini koji navijaju CIJELO VRIJEME. Iako ih ne cujes barem vidis po rukama, po skakanju, po mahanju salovima i zastavama da se nesto desava. Nije lako nadglasati 47 000 iraca ciji tim je vec jednom nogom na Euru. Momci i djevojke na tribini se ne predaju, daju sve od sebe. Steta sto se isto ne moze reci za pojedince u nasem dresu..

I zavrsi se tekma, oko nas ljudi luduju. Veseli su, nisu zlobni. Kontam, gledajuci ih, radije bih od njih svaki baraz gubio nego vise ijedan od jebenog Portugala i njihovih kurtona od navijaca. Jes’ da me stomak boli i oci mi nesto suze ali ne mogu biti pretjerano nezadovoljan. Nismo zasluzili da idemo dalje. Jbg. A Portugal? Ne mrzim ih ali su na mojoj listi najmrzih na trecem mjestu, odmah ispred danaca.. Pakujemo opremu, silazimo niz stepenice pa onda opet u lift. Vozac je tu, i dalje poslovno nezainteresovan za svijet oko sebe. Garant nije ni tekmu gled’o nego je glanc’o dugmad u liftu cetkicom za zube..

Press-konferencija. Mesa izlazi vidno potresen, oci pune suza. Slavica ga pita za misljenje o utakmici, valjda tako pocinje svaka “pressica”, sta ja znam, meni je prva ikad. Krenu prica o marginalima koji nisu bili na nasoj strani odnosno o manjku srece, o sudiji koji je veceras bio najlosiji akter.. Krenuse pitanja, irci prvi. Prevodilac je, cini mi se, jos uvijek na cekanju azila u Irskoj, niti zna nas niti zna engleski.  Zape na nekom pitanju, Mesa mu odgovara “Nisam razumio pitanje”, on opet krenu pa se opet zapetlja. Sasa ulijece, spasava ga, prevodi pitanje selektoru onako na galamu iz cetvrtog reda. Nasi novinari odnosno “doajeni novinarstva” se suzdrzavaju od pitanja, niko nista! Kao da smo upravo gledali Curling po prvi put u zivotu pa nam nije jasno sta se desilo pa sad sutimo da ne ispadnemo glupi. Opet Sasa postavlja dva pitanja, selektor odgovara i tu se prica zavrsava. In and out. Nije ni pet minuta trajalo. Podsjeti me to na moj jedan drugi debi ali ne bih sad o tome..

“Mixed zone” je mjesto gdje novinari cekaju da im se neko od igraca smiluje i da im izjavu. Inace je taj neko kod Asmir Begovic, tako mi rekose ovi iskusni ali ovaj put je tu kapiten. Razocaran i ljut, obrusava se na jednog kolegu bez razloga. Odnosno, razlog valjda postoji ali nema veze sa ovim danas nego je to neka prica od ranije. Nemam snage da se bavim tim, stomak me boli od poraza.. Izlazimo iz te zone, bus sa igracima je tu. Selektor opet prilazi novinarima, pozdravlja se sa ovima sto ih poznaje, ja sam mu novi. Ne smeta mi, ne guram se, ne treba mi selfie. :) Kolega iz jednog naseg lista ga moli za jedan kratki intervju jer je on propustio pressicu. Taj intervju se pretvara u jos jednu pressicu jer selektor je sad okruzen sa nas desetak i opet odgovara na slicna ili identicna pitanja kao maloprije toga. Dolazi Slavica, pozuruje selektora. Izlazi. I mi za njim. Tu je predsjednik saveza Dino Begic. Pozdravljamo se, i njemu su kao i nama svima sve ladje potonule. “Predsjednice nema stajanja, glavu gore!” Pokusavam ga oziviti. Ne uspjevam. “A kako?” odgovara. Ne znam ni sam. Ne daj mi Boze da sam jos blize ovom timu, pojeo bih sebi jaja od muke pomisih. Onako kad si na tribini i navijas imas svoj zadatak i gledas da ga ispunis maksimalno. Ne opterecuje se previse sa onim sto se desava na terenu a jos manje sa stvarima koje se desavaju iza kulisa.
Autobus sa igracima krece. Oborene glave igraca govore dovoljno sta misle o svom vecerasnjem ucinku. Odlaze ka svojim destinacijama gdje ce vec sutra nazad u trenazni proces i na pripreme za vikend. Mogu misliti kako im je. Znam kako je nama navijacima, nije nam do nas. Znam isto tako da se nozevi ostre i da pojedinci likuju i raduju se ovom neuspjehu kako bi mogli sutra reci da su oni bili u pravu kada su govorili da je Mesa ovakav, Dino onakav, Mire, Vedo, Medo da su za penzije.. Ne mogu ni njima nista zamjeriti, tim takvima. Nemam ni potrebe da budem neciji advokat i da se raspravljam s njima, pusticu ih da “slave” ako misle da su u pravu i da to tako treba. Ja znam samo da moja Bosna i Hercegovina ne ode na Evropsko i da me to jako razocaralo.

poslijetekme

Ostatak noci provodim sa Aidom i suprugom, opet smo u “bazi”. Atmosfera ni blizu onoj od noc prije. Razocarenje je ogromno. Pojedinci bi da odu do hotela sa igracima da se obracunaju s njima smatrajuci da su veceras ispali, citiram, “picke”. Spreman sam se sloziti s njima ali ne vidim kako bi eventualni sukob donio ista dobro u ovom trenutku. Frustracija je ogromna, prevaljeno je hiljade i hiljade kilometara kroz ove kvalifikacije, Cardiff, Haifa, Andora, Brisel, Kipar, sad Dublin.. Ljudi se ne mogu pomiriti s cinjenicom da je tu sad kraj, da nema dalje. Nema nista do septembra osim par nebitnih prijateljskih susreta koji generalno gledano nasim igracima znace koliko i navijaci, ne znace im nista.

temple

Atmosfera je bila ko kad je umro Tito..

 

Tu cemo staviti tacku na ovu pricu koja nije bila zamisljena da bude ovako opsirna ali ja ne znam drugacije. Pozdrav svim dragim ljudima koje sretoh u ovih sest dana putovanja! Predjosmo 12 000 kilometara, provedosmo pedesetak sati u putu kroz deset drzava, jedosmo u svakoj i popismo pivo u barem njih pet. Sretoh svakakvog meni dragog svijeta, izgrlih se sa obicnim radnikom, obicnim neradnikom, neobicnim kvarnjakosom iz Osla, sa liberalno orijentisanim, sa konzervaticno bezorjentisanim, sa reperom, rokerom, folkerom i folerom. Sa privatnikom, sa kraljem “sebica”, efendijom, doktorom, profesorom.. Zagrlih covjeka iz Gracanice, Kopenhagena, Dizeldorfa, Minhena, Sarajeva, Ciriha, Malmöa, Prijedora, daleke Amerike.. Popih pice sa ljudima iz Londona, Ljubljane, Brisela, Roterdama.. Svima dadoh iskreni osmijeh i uzvratise mi. Bogat sam covjek, ljudi! Zbog njih je vrijedno guzeljanje kroz pola Evrope. UVIJEK odnosno sto mi u Krajini kazemo “VAIK”.

Hajte sad… Cuvajte sebe i ljude oko sebe!

Ismet Icha Ventola Hrgovic Tursic