Ne propustite
Ne možemo promjeniti svijet? A da ipak pokušamo..

Ne možemo promjeniti svijet? A da ipak pokušamo..

Postoje oni za koje rado kazemo da su heroji nacije, idoli hiljadama Bosanaca i Hercegovaca, ljudi koji su iznad nas obicnih smrtnika a sve to zbog njihovog izuzetnog poznavanja odredjene vjestine. To nije nista sto je specificno za nase podneblje ili samo za sport, sigurno da je u odredjenim drustvenim krugovima ista stvar i sa politicarima, glumcima, pjevacima..

Helem… Ne krijem da sam i sam takav, istina je da svaki put kada Pjanic pogodi iz slobodnjaka ili kad Begovic odbrani neodbranjivo dozivim odredjenu dozu satisfakcije i ponosa na ljude iz moje domovine. Ne bih ih bas nazvao idolima ali da su mi dragi, jesu. Valjda sam dosao u godine kada me takve stvari vise ne mogu fascinirati do te mjere da bih se nekome naklonio zbog tog njegovog znanja ili vrline. Barem sam tako mislio do veceras. Ovo je prica o jednom mom zemljaku kojeg nisam nikad imao priliku da upoznam ali za kojeg odgovorno tvrdim da je heroj i moj novi idol. U ovom tekstu nema mjesta za patetiku i sazaljevanje jer ja ovo ne radim iz sazaljenja niti je Armin Ceric zasluzio da ga neko zali. On zasluzuje postovanje i divljenje svih nas. Zasto? Nastavite citati..

Nogolopta: Armine, za pocetak bih te zamolio da nam se predstavis.
AC: Zovem se Armin Ceric i rodjen sam u Prijedoru 1986. godine, znaci 29 godina sam mlad. :) Isao sam u drugi razred osnovne skole kad me je otac jedva izvukao iz ratnog stanja u Prijedoru preko Crvenog krsta. Imali sam tu srecu da je stari prije rata vec bio u Njemackoj i radio. Njegova borba da me izvuce iz Prijedora je trajala od 1992. pa sve do ’94. Pet puta je dolazio u Zagreb po mene i tek iz petog pokusaja je doslo do moje evakuacije iz okupiranog Prijedora za Zagreb. Od te ’94. zivim u jednom manjem gradicu pored Frankfurta. Uklopio sam se u ovaj njemacki sistem, zavrsio skolu pa zanat u smjeru ekonomiste i sad lagano, do penzije. :)

Nogolopta: Mozes li nas upoznati malo sa svojom bolesti? 
AC: Bolujem od bolesti misica odnosno od misicne atrofije. Tek kada sam dosao u Njemacku sam dobio tacnu dijagnozu. Misicna atrofija znaci da mi s vremenom umiru misici i tako gubim snagu u cijelom tijelu. Naprimjer kad sam bio sasvim mali mogao sam stajati sa stalkom i puzati, sam jesti, okretati se u krevetcu i tako dalje a sad je to nazalost nemoguce. U praksi, ja danas fakticki mogu samo mis od kompjutera da koristim te da vozim elektricna kolica.
Za sve mi treba pomoc, iz kreveta u kolica, oblacenje, ishranu, odlazak u wc, a ma bas za sve. Zbog ove bolesti dobio sam i skolijozu kicme (kriva kicma, izgledalo kao slovo S) tako da sam  1998. godine morao operisati kicmu. Bila je to jedna jako teska i kriticna operacija koja je trajala 12 sati i poslije koje su me stavili sedam dana u vjestacku komu. Ta operacija se morala uraditi jer kako se kicma krivila i ja kako sam padao na stranu gdje je srce, bila je opasnost da srce nece imati dovoljan dotok krvi. Ali i to se prezivjelo. Ja sam inace borac i optimista i to se mogu zahvaliti mom ocu koji me je tako odgojio. Treba covjeku biti jasno da uvjek ima neko kome je gore u zivotu nego sto je meni.

armin3

Nogolopta: Kako izgleda tvoj dan? Sta radis i kojim se sportom bavis?
AC: Kao sto sam gore vec naveo radim puno radno vrijeme, 40 sati u sedmici u jednoj opstinskoj firmi, odjel osiguranje. Tu znaci provedem osam sati. Posto ja ne mogu sve sam raditi u vezi motorike ruku, imam osobu koja me prati takozvanog asistenta. Oni su moje “ruke”, pomazu mi sa svim prakticnim stvarima vezanim za moj posao. Onda kad dodjem kuci slijedi odmaranje, nekad se sretnem sa kolegom i izadjemo, kako kad. Volim mnogo pratiti sport a pogotovo nase repke, za njima ludujem! Jest’ da kosta zivaca ali Bosnjo je Bosnjo. :)

Osim toga se i sam se bavim timskim sportom, jednim jako interesantnim, brzim, tehnickim i jakim sportom takozvanim hokejom u elektricnom kolicima. Od 1996. se bavim time. Poceo sam kao golman ali mi je ubrzo dosadio  pa sam s vremenom “nagurao” do allround player-a sto u prevodu znaci da na terenu zujim svugdje, od odbrane do napada te do kapitena prve momcadi. Posto nemam snage u rukama, imam instaliranu palicu koja izgleda kao slovo T obrnuto i na taj nacin mogu da guram loptu sa brzinom od kolica, takozvani T-Stick Player. Moj je zadatak vecinom da blokiram protivnika tako da moji igraci koji imaju palicu u ruci da mogu pucati loptu ka golu, dok u odbrani cuvam da ne dobijemo gol, nesto poput naseg Spahe. :)  

Taj sport je moja ljubav, daje mi sasvim drugu stranu zivota kad imam trening ili igre nacionalno ili internacionalno, totalno se otkacis od zivotnih problema ili posla, u tom trenutku si u svom tunelu i zelis da sa svojom ekipom pobjedis. Jedna zaista predivna stvar. Nacionalno igramo u prvoj ligi Njemacke i tu smo na vrhu, borimo se ove godine prvi put za titulu prvaka. Prosle godine smo bili vice-prvaci po prvi put. Ne zelim se hvaliti ali moram reci da sam prosle godine odabran igracem svoje kategorije to jest T-Stick Player i ono sto mi je najdraze je to da je to bio izbor trenera i kapitena ekipa. Internacionalno idemo na turnire, Holandija, Italija, Ceska, Svicarska iduce godine mozda cak i da odemo u Sloveniju na turnir.

spaha

 

Nogolopta: Sta ti je san? Sta te sputava u ostvarenju tog sna?
AC: San mi je da sebi nabavim najbolja kolica za taj sport. Jedna firma u Svicarskoj se specijalizovala za taj sport i kolica. Ona kostaju 18000 eura jer mi trebaju kolica sa specijalnim sicom i sa joystick-om. Kao sto mozete predpostaviti ovo je zaista preskupo za mene i za moje uslove. Ipak skupio sam 8000 eura preko organizacija za invalide i pokrenuo sam projekt za prikupljanje novcanih sredstava za nabavku novih sportskih invalidskih kolica koja bi mi pomogla u ostvarenju mog zivotnog sna – postati prvakom Njemacke i time dobiti sansu da zaigram za reprezentaciju Njemacke. Na zalost ovaj sport nije zastupljen u Bosni i Hercegovini a da jeste za mene sigurno da ne bi bilo dileme, igrao bih za zemlju u kojoj sam rodjen.

Ovaj projekat koji sam pokrenuo ide preko organizacije Fairplaid i traje 60 dana. U tom periodu moram sakupiti najmanje 6000 eura. Ukoliko ne uspijem to ostvariti uplacene svote se vracaju na racune uplatitelja i moj san ostaje neostvaren. U pravljenju projekta sam naveo 6000 iako meni treba 10000 jer se bojim da necu uspjeti tu cifru dobiti.
armin2

Nogolopta: Vatreni si navijac BiH. Mozes li nam reci malo o utakmici/cama na kojoj/im si bio, kakvi su bili utisci?
AC: Jasta nego da sam vatren, srcani kad ne dobijem kad gledam nase repke pogotovo nogomet. Prva tekma koju sam gledao je bio prvi baraz u Zenici. Kada sam usao u stadion… Ama ne mogu taj osjecaj opisati, tu dragost, taj ponos, adrenalin, oci su mi zasuzile kada sam cuo nase vatrene navijace. Bio je to dozivljaj koji nikad u zivotu necu zaboraviti! Bio sam cak i na drugom barazu. Onda sam bio u Dortmundu protiv Japana i u  Frankfurtu protiv Njemacke. I u Luksemburg sam isao iako nismo imali karata za utakmicu. Moj najbolji drug i jos jedan prijatelj smo krenuli bez karata, kontamo nije nam daleko. Sredili smo karte kod tapkarosa a meni je cak taj tapkaros dao dzabe, valjda smo mi bili simpaticni sto smo dosli bez karata tu.
Uvjeren sam da sam zdrav da bih isao na mnogo vise utakmica i sigurno da bih bio clan BHFanaticosa i da bih bio redovan u vasem bloku.

dzeko

 

Nogolopta: Za kraj, poruka za posjetioce nogolopte i/ili za sve BHFanaticose.
Prvo bih da se zahvalim tebi sto si mi ponudio svoju pomoc, u danasnje doba nije lako naci nekog ko to zeli. Zato HVALA ti od srca! Isto tako zelio bih pozdraviti sve citaoce portala a pogotovo BHFanaticose! Vi sto radite za repku to se samo jednom u zivotu radja i desava, kapa dole i samo naprijed! Uz vas sam. Pozdrav Armin

Kako pomoci Arminu da ostvari zivotni san? Uplatu mozete izvrsiti direktno na ovom linku a ukoliko imate pitanja mozete da se javite Arminu na njegov Facebook profil. Za one koje zive u Svedskoj postoji i opcija za uplate putem Swisha na broj +46 761 66 47 05.

Ovim bih pozvao sve portale, i one sportske i one nesportske, da preuzmu ovu pricu o Arminu kako bi sto vise ljudi procitalo i vidjelo kako se treba boriti kroz zivot.