Ne propustite
Ognjen u zemlji čuda

Ognjen u zemlji čuda

Nerijetko u navijackom zanosu pomislimo da je reprezentacija ogledalo drzave. Obraduje nas kada Toni ili Ogi pozrtvovano startuju poput Spahe jer na trenutak nam se ucini da jedan Mostarac i Banjalucanin to rade iz ljubavi prema zemlji, istoj onoj ljubavi u koju se kune neko iz naprimjer Zavidovica. Bude nam drago kada neko ko je rodjen i/ili odrastao u Svici ili Njemackoj gine za svaku loptu kao oni sto birvaktile puskom (od)branise domovinu. Pomislimo da nas repka ujedinjuje, da svima srce kuca isto, da su svi oni na terenu kao i mi na tribinama tu iz ljubavi prema jednoj i jedinoj.

Ogi3

E pa vidis… To mozda bas i nije tako. Za neupucene, Bosne i Hercegovine u Banjaluci i u zapadnom Mostaru ima samo onoliko koliko je mora biti tj poneka istitucija sa drzavnim prefiksom, poneka strana organizacija na cijim autima se moze procitati da su u ekspediciji u BiH i to bi odprilike bilo to. Drzavne zastave nema nigdje. Signal drzavne televizije je na nivou zmigavca, radi-ne radi, radi-ne radi. U skolama uce da je zastava sa ljiljanima ratna zastava te da je Bosna i Hercegovina nastala u Daytonu 1995. O BiH se prica jos samo u kladionicama ali i tamo ces prije za Vozdovac cuti da je “nas” nego za Sarajevo koje, kad vec brojimo krvu zrncad, ove sezone u kadru od 24 igraca ima deset srba.

Ogi

Dakle, jos od pocetka devedestih proslog vijeka u ovakvoj sredini odrastaju djeca, buduci i sadasnji reprezentativci Bosne i Hercegovine tacnije oni koji nemaju srece da ih pogledaju i pozovu oni iz Zagreba odnosno Beograda. Dodikova “Sto manje BiH, sto vise Srpske” je postala mantra koje se sto svjesno sto nesvjesno pridrzava velika vecina ljudi u tom entitetu. Oni koji se i protive toj ideji nemaju bas previse izbora jer sve, bas SVE, se cini kako bi se taj entitet predstavio kao nezavisan. Mediji, politika, vlast pa evo sad i sportisti.

ratko

Tetovaza na ruci Ognjena Vranjesa nije slucajna. Decko je produkt tog drustva, sredine i vremena koje vlada od rata odnosno od progona Bosnjaka i Hrvata iz tog entiteta. Ognjen sigurno nikad kao djete nije imao komsiju Samira, Amira, Damira, Slavena, Ivicu ali sigurno da on nije za to kriv. Glavu su mu punili i pune ljudi koji su zidove entiteta zidali na masovnim grobnicama a to mali Ogi nije mogao znati, u pitanju je jednosmjerna istina servirana od strane onih koji “oslobodise” 49% BiH od druga dva naroda. Ista stvar je i sa Tonijem Sunjicem. Otac mu je, koliko znam, jos uvijek u bjegstvu a on suti. Suti i igra. Otac je otac, on ga je odgojio, napravio od njega covjeka, sigurno da vise voli oca nego repku. I Sunjic i Vranjes su naisli na niz neugodnosti zbog svog izbora. Igraju za nesto sto svi oko njih negiraju, nesto protiv cega se Tonijev otac puskom borio. Mozemo li i imamo li pravo ocekivati od njih ljubav prema toj BiH? I sta cemo onda sa navijacima i njihovom slikom da se za repku igra srcem i neizmjernom ljubavlju ka domovini? Sta njima onda preostaje?

Ogi4

Mozda je jedini nacin da se preko ovoga predje to da shvatimo da se pojam Bosne i Hercegovine razlicito tumaci ovisno od toga da li si odrastao u Banjaluci, Nevesinju, Prijedoru, Zavidovicima, Travniku, Mostaru ili Livnu. Nerealno je ocekivati da ce neko ko je odrastao u apartheidu kakav de facto vlada u manjem entitetu pojam BiH shvatati na isti nacin kao neko ko je odrastao na Alipasinom ili Dobrinji. Mozda se moramo pomiriti, ma koliko god to bolilo, sa cinjenicom da Bosnu i Hercegovinu onaj iz Mrkonjic grada nikad nece voljeti kao sto je voli onaj iz Srebrenika ali se mozemo i moramo nadati da ce i onom iz Mrkonjica Bosna i Hercegovina postati prihvatljiva opcija. Na dobrom smo putu da barem kroz sport priblizimo ljude, da te razlike koje definitivno postoje medju ljudima razlicitih vjera budu sto manje uocljive ali ova tetovaza na lijevoj ruci Ognjena Vranjesa sigurno da nije korak u tom pravcu. Opet ne treba zaboraviti da je Ogi dozivio niz neugodnosti kada je prihvatio da igra za BiH i, ko zna, mozda je ova njegova tetovaza samo jedan nacin da “opere” sebe kod ljudi s kojima je odrastao.
Ono sto nam je prijeko potrebno je profesionalizam a ne ljubav ka domovini. Siguran sam da u Iskri iz Bugojna ima igraca koji vole Bosnu i Hercegovinu vise nego sto je voli naprimjer Haris Medunjanin ali ljubav nije i ne moze biti parametar u nogometu. Znanje, trud, profesionalan pristup nam treba u svemu kako bi napravili iskorak i postali dio normalnog svijeta. Dokle god budemo mislili da su ista pravila za one na tribinama kao za one na terenu zivjecemo u zabludi i necemo nigdje maknuti.

Eto imali smo skoro slucaj u rukometu gdje je kapiten reprezentacije (bosnjak) napustio repku dva dana prije jako vazne utakmice sa Litvanijom a gdje je selektor, srbin, doveo u pitanje njegov patriotizam vjerovatno kako bi se opravdao kod navijaca. Za pocetak mu je to i upalilo ali ja bih puno vise volio da je doveo u pitanje njegov profesionalizam. Jer Toromanovic nam je trebao u Litvaniji kao igrac a ne kao patriota. Ti ako si profesionalac ti ces se boriti za svaku loptu, ostavljaces posljednji atom snage na terenu, davaces uvijek sve od sebe da pobjedis.
Ogi2

Nogometni savez ocigledno da nije u stanju da se uhvati u kostac sa ovim problemom a i kako bi kada se za svaku odluku koju iz Sarajeva zele da izglasaju moraju ciniti usluge onima iz Banjaluke i Mostara. Mediji ko mediji, zagrebace po povrsini i zadovoljice se s tim i ostavice onda narodu i narodima da sami donesu sud. Avaj…

3 Komentara

  1. Jebiga, moramo se odrediti malo bolje, naročito oni koji vole da razglabaju po Internetu – hoće li nam kriterij biti patriotizam ili profesionalizam, ili i jedno i drugo što onda ostavlja prostor da Toromanović bude branjen od napada za nedostatak patriotizma od srbina selektora, a Ognjen kritikovan i više od toga.
    Nije nikako dobro govoriti i pisati o ovom i sličnim slučajevima na način da se smisao zamagljuje, da se ne može uhvatiti smisao onog što želimo poručiti.
    Ako ćemo se pomiriti s činjenicom da djeca odrastaju u sredinama gdje je prisutna totalna diskriminacija, gdje se djete druge nacionalnosti ne može sresti – a da se ne lažemo, nije to slučaj samo u Mostaru i Banja Luci, isto je čak i u velikom Sarajevu, o ćemu mogu posvjedočiti – dakle, ako ćemo se miriti s tom činjenicom i reči da je korak naprijed ako tako odgojena djeca ipak na kraju prihvataju Bosnu, više ili manje, u zavisnosti kamo ih život nanese, onda je pojavljivanje igrača sa tetovažom “Šumske” nije korak unazad, kako to ti vidiš, nego korak unaprijed, pogotovo ako je dokazao da u dresu repke “ostavlja srce”.

    Šta to znači – to znači da je Ognjen, koji je odrastao u aprtheidu, u sredini gdje je BiH riječ za uvredu i ruganje, u stvari jedini istinski u stanju da pređe preko svega i svim srcem zaigra za Bosnu, a mi koji se pretstavljamo kao individue širokih pogleda, vis-a-vis skorije historije, nacionalnog i svih ostalih identiteta, NISMO !?!

    Ako on može svim srcem igrati fudbal za Bosnu, a pri tom imati tetovažu koja je u potpunoj suprostnosti s njegovim ponašanjem – šta je onda jače, šta je važnije: tetovaža, ili njegovo ponašanje i djelo ?

    Nama je važnija tetovaža ! Da se ne lažemo….

    Da se ne lažemo i oko još nečeg – u gradovima “federacije sa bošnjačkom večinom” takođe rastu mali fašisti, koji slijede upute likova poput Fatmira Alispahića, i koji ne misle da Srbi i Hrvati treba da igraju za bh. reprezentacije. Nije nacionalizam i neo-fašizam ekskluziva Srba i Hrvata.

    Šta ćeš, Ognjen hoda ovom planetom sa tetovažom “Šumske”, a igra i to odlično u dresu Bosne i Hercegovine. Već slijedeče ljudsko biće, pod imeno Miroslav Stevanović, voli da paradira rodnim “šumskim” Zvornikom u trenerci reprezentacije !
    Istovremeno moj komšija, veliki bošnjački patriota, za vrijeme tekme mrzi svaki sekund kad u kadru vidi nekog srbina ili hrvata.

    Najbolje bi bilo da ih ostavimo da igraju najvažniju tekmu kvalifikacija na miru, a da ovakve stvari rješavaju oni međusobno – ima tamo djece koja su odrasla po bijelom svijetu zahvaljujuči činjenici da su ’92 puškom protjerani sa zemlje sa Ogijeve tetovaže.

  2. I još nešto, da me ne shvatiš krivo jer ovaj tvoj post nije loš, uopšte.

    Međutim, ima par krivo postavljenih stvari, npr. pitanje “(m)ozemo li i imamo li pravo ocekivati od njih (valjda sportista koji dolaze iz sredina u kojim BiH nema nikakvu vrijednost ?) ljubav prema toj BiH?”

    Pitanje bi, ustvari, trebalo da glasi – imamo li pravo gledati na bh. reprezentacije kao na nešto što pripada samo onim koji osječaju istu vrstu i istu količinu ljubavi prema njima i državi, kakvu osječamo mi koji se identificiramo kao Bosanci-i-Hercegovci, Bošnjaci, i ostali?
    Tada bi i pitanje “(..) sta cemo onda sa navijacima i njihovom slikom da se za repku igra srcem i neizmjernom ljubavlju ka domovini”, također dobilo odgovor.

    Trik je u tome što svi državljani BiH, bez obzira šta intimno osječaju prema zemlji, kako se identifikuju, odnosno s čim i s kojim simbolima, imaju puno pravo da igraju za nju i da je predstavljaju, naravno, ukoliko to oni uopšte žele !

    Ja sam se već pitao na svom blogu, šta bi bilo kad bi iz RS-a došla grupa srpskih navijača, koji bi sa zastavama te tvorevine, ali i sa drugim zastavama koje osječaju kao simbol svog identiteta, navijali iz sveg glasa za Bosnu !?!
    Jedna takva situacija se desila u Lihtenštajnu, kada su navijači iz Posavine (porijeklom ili rodom, ne znam) došli maksuz da gledaju i navijaju za BiH ali sa hrvatskom zastavom !

    Ako Ognjen u prisustvu svojih saigrača i selektora, prije svega svojim ponašanjem i svojom motivacijom, pokazuje da zasluženo pripada tom kolektivu, onda smo mi koji ga dovodimo u pitanje upravo ti koji rade, pišu i govore protiv repke i tih momaka.
    Ako ga oni prihvataju, ko smo mi da im se protivimo !? Ako je Ognjen, sa svim svojim osobinama, uspio uspostaviti pravi bratski odnos sa Edinom, Emirom, Sejadom, a mi ga gledamo kroz tetovažu, onda je on daleko ispred nas u popravljanju odnosa u i prema ovoj tragičnoj zemlji i društvu – zar nije ?

    Lično mi se više sviđaju potezi Miroslava Stevanovića, koji je uprkos svima u svom rodnom Zvorniku, na kafu u kasabu izlazio u trenerci BiH, sa grbom i bojama !
    Ali, 100-ljudi-100-čudi.

    Sve dok žele igrati, građani BiH imaju pravo igrati bez obzira koji su im simboli bliski i bliskiji. Meša će procijeniti da li Ognjen želi igrati, koliko će dati od sebe u utakmici, i prema tim kriterijima će ga uvrštavati u repku. Pored toga postoji i faktor atmosfere – ali ako ga igrači koji su odrasli u izbjegličkim porodicama, širom svijeta, i dalje prihvataju, a neki ga prihvataju kao rođenog brata, onda je njemu mjesto s njima.

    A kad se sve ovo uzme u obzir, onda je i njegova ljubav prema repki od iste vrste i količine kao i svih drugih igrača, odnosno neupitna je.

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

*

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>


Made by Webbido